Rise and shine

Komadi otkinuti od duše

11.01.2018.

Kako se riješiti nekog ko pere na ruke..??

Imam kolegicu koja opra na ruke, bukvalno. Znači ne znam, evo danas mi je poslala preko 100 poruka, postavljajući pitanja oko stvari koju sam joj objasnila najmanje 5 puta. Stvarno, evo ne znam više. Ignorisanje ne pomaže. Očiti ignore kod nje nema značenje. Tipkam telefon, ponekad, veoma često kad mi priča nešto, ali ona i dalje, postavlja pitanja, nabraja, i onda je u fazonu a šta ti misliš, a ja blago rečeno nemam veze o čemu ona. Meni kad neko tipka telefon dok mu se obraćam, bezobrazno. Ja odmah prestanem s pričom. Šta imam pričati nekom ko ne sluša i ko je u svom svijetu, ali jok. Ova nastavlja. Pokušavala sam ja, da se razumijemo i da razgovaram s njom jedno vrijeme, ali ona to ne zna. Svaki moj pokušaj razgovora, svaki moj komentar na nešto što ona priča ili nije stigao biti izgovoren do kraja, ili je jednostavno izignorisan. Cura u razgovoru vodi monolog. A može pričati, strašnooo. Nemam više ideju, kako da je se riješim. Na predavanju, gdje god sjednem, eto ti je tik pored mene. Na chatu, koji mi je većinu vremena na mute, seen ne pali. Ne ostavlja dojam kakav treba. Ignore, ništa. Nemam više način. Heeeeeelp. Uđem s namjerom da pišem neki dobar post, ali iznervirana, završim na nečemu običnom...

10.01.2018.

Kulirati ili ne?

Jučer se naljutih na prijateljicu. Mislim nije baš da sam se ja naljutila na nju, da ne želim nikad više progovoriti s njom, nego eto ne znam. Cura je neodgovorna, kasni vječito, isfura svaki dogovor. Izignoriše često. Baca se na sto strana i onda ništa ne odradii kako treba. Fin je insan u duši ono, ali ove osobine me nerviraju strašno. Jučer dogovorimo se mi skupa s fakulteta, oko 5, čekam ja, zovem, nigdje nje i odem. Baci mi seen kroz pola sata, oglasi se na grupnom četu nekom, i za 2 sata mene zove. E pa jaranice, ne može. Neki dan sam ti izbiflala sve, i opet isto uradiš. I nisam sinoć pričala s njom. I evo, maloprije se javila, kao nije me zaboravila, kao čujemo se večeras. Sumnjam ja u to. A nemam ni živaca. I ne znam šta da radim. Heeeelp. Kad je neko nedokazan. I kad konstantno radi ono što te nervira i zaboli ga. Kulirati da malo vidi kako je?? Mada nisam takva osoba. kako ste mi vi? nerviraju li vas vaši "prijalteji"

21.12.2017.

Optimizam. Sreća. Osmijeh. Prijatelji.

Znate, poslije jednog pesimističnog perioda svog života, odlučila sam da se vratim na staro. Na optimizam koji sam negdje usput bila izgubila. Odlučila sam da je puno bolje radovati se sitnicama. Da je puno bolje kad ti male stvari poprave dan, sedmicu. Ponovo sam naučila da nije dobro nervirati se oko stvari koje ionako ne možeš promijeniti. Sagledala malo oko sebe. Moj život je ispunjen ljudima koje volim. Ljudima koji me vole. Znate, imam porodicu. Imam prijatelje. Imam dovoljno za života. Imam sve ono što mi treba. Osim eto Mr. Dream, kog čekam, ali nebitno. I taj aspekt života me čini sretnom. Sitnice s njim me isto tako čine sretnom, šta god bilo, i kako god počelo, završilo. Drago mi je što je ušetao u mozak i srce. Ne znam gdje je više. Mozak ili srce, ali svejedno. Mislim mozak. Srce malo manje. Hvala mu u svakom slučaju. Ponovo sam naučila da mogu da se radujem samo sretanju nekog. Samo pozdravu. Samo sitnicama. Ponovo sam se sjetila kako je imati leptiriće u stomaku i da ja to još uvijek mogu. Generalno, zadnjih par mjeseci se trudim. Maximalno se trudim biti optimistična. Biti sretna. Biti poput djeteta koje se raduje svakoj maloj sitnici. Trudim se. Okružim se djecom, pa mi pokažu kako. I drago mi je. Obnovila sam i jedno srednješkolsko prijateljstvo. Ono poslije srednje ako se kad sretnemo, ali nismo bile u baš nekom kontaktu. I onda, isto kao da ove 3 godine nedruženja nisu ni postojale. Nastavile tamo gdje smo stale. I super nam. I drago mi je. I sretna sam Udaljiš toksične ljude iz života, od nekih ne možeš pobjeći jer je splet okolnosti takav kakav je, ali udaljiš. Okružiš se prijateljima. Djecom. Nervoza napolje. Živciranje napolje. Pesimizam napolje. Optimizam. Snovi. Unutra. I super. Život je divan. I mr. Dream u život, nekako. Find a way :D

20.12.2017.

Zagonetka zvana on.

Inače nisam imala problema skontati da li se nekom momku iole sviđam. Ali s njim je drugačije. Prava zagonetka. Ponekad mi se čini kao da, ponekad kao ne. Ponekad progovorimo koju kad se sretnemo, ispričamo pravo. A onda nekad, jedva ćao. Često mu uhvatim pogled, ali šta se krije iza njega još nisam uspjela dokučiti. Baš, baš je zagonetka. Muči me sve to. Mislim, pokušam se ovako kad ga ne viđam ohladiti, i onda ga sretnem, i ispita me svašta, i onda sam opet ono aaa he is nice, he is cuute. And I have no idea what's happening :D But I want it to happen. Želim.

19.12.2017.

Cigare fuj.

Od svog budućeg čovjeka, ko god to bio, koji je vj tamo negdje, ću da tražim jednu stvar. Obećanje da nikad neće pušiti. Mrzim smrad cigara. Ljudi su mi odmah manje simpatični kad ih vidim s cigarom u rukama. Sestra puši, i vodim rat s njom, jer ne možeš ti to istjerati na balkon. Isti je efekat ako sjedi u sobi s otvorenim vratima, ili ako izađe napolje. E pa nije. Ili komšinica u hodniku zapali, ovako jutarnja kafa i cigara, i otvori vrata, pa mi haustor divno mirišeee :@ Nije mi jasno kako se ne udebljam. Evo pojela sam haman pa čitav hljeb za doručak. Jedem kao neko od 100 kila a imam jedva 50, na visinu od 170+ koji cent, nisam se dugo mjerila :)


Stariji postovi